Vojnokrajiško razdoblje

Sustav obrane od Osmanlija počeo se formirati još u doba kralja Matije Korvina i činio ga je sustav banovina, koje su trebale štititi Slavoniju i Ugarsku. Osmanlije su nesmetano i dalje provaljivali u Hrvatsku, a preko nje u zemlje pod austrijskom vlašću. Tako su Osmanlije, pustošeći Hrvatskom, 1493. uništili Modruš, a 1521. spalili velebnu crkvu u Oštarijama, čiji ostaci se nakon toga pretvaraju u utvrdu.

Tijekom 16. Stoljeća, uz poganični prostor prema Osmanlijama, stvara se sustav kapetanija, koje ime dobivaju po najznačajnijoj utvrdi na svom području. U okolici Josipdola organizirane su Tounjska, Tržićka i Ogulinska kapetanija. U manjim se utvrdama nalaze posade sastavljene od njemačkih pješaka i lako naoružanih hrvatskih vojnika. U većim tvrđavama posadu čine teško naoružani njemački konjanici i lako hrvatsko konjaništvo. Te kapetanije vremenom se spajaju te nastaje jedinstveni vojnoupravni prostor koji se od kraja 16. stoljeća zove Karlovačkim generalatom.

Sredinom 18. stoljeća (1746.) Karlovački generalat je preustrojen na četiri pukovnije, koje se dijele na satnije. Josipdol je pripao Ogulinskoj pukovniji, a josipdolsko područje nalazilo se unutar triju satnija, Tounjske (Skradnik), Modruške (Modruš, Modruška Munjava, Modruški Salopeki) i Oštarijske (Oštarije, Carevo Polje, Josipdol, Munjava, Cerovnik, Trojvrh, Vajin Vrh). Godine 1753. Ogulinska pješačka pukovnija mijenja ime u Ogulinska narodna krajiška pješačka pukovnija, a 1765. podijeljena je na 16 satnija.

Nedugo nakon toga njemački car i budući kralj Josip II. daje nalog za gradnju nove ceste o državnom trošku, nakon što je pao s konja u Kapeli. Cesta je građena od 1775. do 1779. i nazvana je Jozefina (Josipova cesta). Za Josipdol je godina prolaska vladara ovim krajem iznimno važna. Do tada se naselje Munjava dijelilo na Donju i Gornju Munjavu, a sada je Donja Munjava promijenila ime u Josipdol, a Gornja Munjava u Munjava. Car je 1775. zapovjedio da se tamošnje kuće premjeste i okupe uz novosagrađenu cestu.

Gradnja nove prometnice pridonijela je unapređenju trgovine i poštanske službe. Godine 1783. u Josipdolu je podignuta poštanska postaja. Novom reorganizacijom Vojne krajine 1787. Josipdol je postao i sjedište satnije, ali je Josipdolska satnija ubrzo ukinuta (1807.).  Umjesto nje obnovljena je Oštarijska satnija u kojoj je, uz Oštarije, Carevo Polje i Munjavu, bio i Josipdol.

U vrijeme Napoleonskih ratova, početkom 19. stoljeća, ustrojene su Ilirske pokrajine od zemalja južno od rijeke Save, koje je Napoleon oduzeo Habsburškoj Monarhiji. Za njihovoga trajanja u Oštarijama je izgrađen novi kameni most nazvan po upravitelju Pokrajina Marmontovim mostom.

Sredinom 19. stoljeća Josipdol, uz poštanski ured i župnu crkvu, ima općinsku narodnu školu i državno skladište za žito te pet kovača, tri opančara, dva kolara te po jednog stolara, drvodjelca i klobučara. Kako je sam Josipdol tada imao tek petstotinjak stanovnika, ove brojke sugeriraju početak bržeg gospodarskog razvoja.

Odore vojnika Ogulinske pukovnije

Dvorsko ratno vijeće u Beču propisalo je jednoobrazne vojne odorekoja je tijekom 1770. Uvedena u sve pješačke pukovnije. Dotad su se krajiške vojne odore, iako jedinstvenog kroja, razlikovale bojom odjevnih predmeta i po pojedinim detaljima. Novom reformom uvedena je jedinstvena odora, pri čemu su se pojedine pukovnije razlikovale samo po boji ovratnika i traka na rukavima. Predviđena je dvostruka, ratna i kućna odora. Prva je bila bijela i služila je isključivo za odlazak na ratište, a druga smeđa i služila je za stražarenje i unutrašnju vojnu službu. Prvu su krajišnici preuzimali iz državnih manufaktura i pohranjivali u ovlaštenim skladištima, a drugi su izrađivali u kućnoj radinosti i čuvali kod kuće. Pješaci Ogulinske pukovnije od tada na bijeloj ratnoj odori nose sivo-zelene ovratnike i trake na rukavima, a na smeđoj narančasto-žute ovratnike i trake na rukavima. Umjesto opanaka morali su obuti cipele, a umjesto visoke krznene kape dobili su kapu s uzdignutim štitnikom.

Unovačeni muškarci dobivali su od 1760. vojničke odore besplatno od države ili su ih njihove žene izrađivale u kućnoj radinosti od sukna dobivenog od države. Nakon toga odoru su morali nabavljati o vlastitom trošku, što je bio znatan novčani izdatak.

Ratna odora (1798.)

Godine 1798. vojnici Ogulinske pukovnije dobili su novi ratnu odoru sa svjetloplavim hlačama i bijelim kaputom s narančasto-žutim ovratnicima i žutom dugmadi, naprtnjaču i valjkastu vojničku kapu s remenom.

Godine 1798. vojnici Ogulinske pukovnije dobili su novi ratnu odoru sa svjetloplavim hlačama i bijelim kaputom s narančasto-žutim ovratnicima i žutom dugmadi, naprtnjaču i valjkastu vojničku kapu s remenom. (Izvor)

Josipdol dobiva današnje ime

Spomen na pad Josipa II. s konja

Vladar Josip II 1775. naredio je gradnju nove ceste između Karlovca i Senja, jer je, putujući starom cestom, pao s konja. Fras bilježi da se to dogodilo nedaleko pavlinskog samostana u Gvozdu, a na mjestu događaja u kamenu je to latinskim jezikom opisano. Vladaru u čast Donja Munjava postala je Josipdol i na starim zemljovidima često se piše u njemačkoj inačici imena (Josephtahl).

Crkva svetog Josipa

Gradnju nove crkve u Munjavi, kako se tada zvao Josipdol, naredio je Josip II. vidjevši ostatke crkve sveta Marije pod Treskavcem. Crkva je sagrađena u klasicističkom stilu, titular joj je sveti Josip, završena je 1785., a posvetio ju je 1793. senjsko-modruški ili krbavski biskup Ivan Krstitelj Ježić. To je jednobrodna građevina orijentirana u smjeru zapad-istok, a zvonik s piramidalnim završetkom nalazi joj se nad pročeljem. Godine 1897. Crkva je temeljito uređena, dobila je novi glavni oltar kojeg je izradio Anton Kušlan iz Novog Mesta. Uz glavni oltar, u crkvi se nalaze oltari posvećeni Majci Božjoj i svetom Valentinu. Sadašnji oltari postavljeni su 1910., a izradio ih je Ivan Pengov iz Ljubljane. Godine 1902. postavljene su slike Križnog puta, a 1906. Orgulje.

Fontana Rožić

Klasicistička Knežićeva fontana kod vrela Rožić nalazi se između Rendulića i Modruša na Jozefinskoj cesti, a postavljena je u vrijeme rekonstrukcije ceste i to prije 1835., jer se na fontani spominje car i kralj Franjo I. (1792-1835). Fontana je izgrađena u obliku obeliska s pripadajućim latinskim natpisom “ARDUA VIAE IOSEPHINA IMPER. FRANCISCUS SUPERAVIT. GRATI PROCEDITE VIATORES” (strmine Jozefinske ceste svladao je car Franjo. Prolazite, zahvalni putnici). Nalazi se u Registru kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske kao zaštićeno dobro. S fontane, koja putnike osvježava čistom i hladnom vodom, pruža se lijep pogled na modrušku gradinu.

Josipdol sredinom 19. stoljeća

Sredinom 19. stoljeća Josipdol, uz poštanski ured i župnu crkvu, ima općinsku narodnu školu i državno skladište za žito te pet kovača, tri opančara, dva kolara te po jednog stolara, drvodjelca i klobučara. Prema prvom popisu stanovništva iz 1857. godine, Josipdol ima 554 stanovnika.

Jozefina ili Josipova cesta

Jozefina ili Josipova cesta povijesna je cesta koja povezuje Karlovac i Senj. Postupni razvoj trgovine tijekom 18. stoljeća i nepostojanje uređene ceste kojom bi se odvijao kolski prijevoz neki su od razloga njezinoj gradnji. Prema legendi Josip II. osobno se uvjerio u lošu kakvoću postojeće ceste, zbog čega je na kraljev je nalog i trošak 1775. godine pokrenuta gradnja ceste pod vodstvom inženjerskoga časnika Vinka Struppija.Trasa ceste položena je tako da je prolazila naseljima i drugim istaknutim točkama, slijedeći uz to približno potez već korištenog puta. Zbog toga cesta je  imala mnogo izgubljenih padova i vrlo strmih odsjeka, prije svega na prijelazu preko Velike Kapele i na spustu s Vratnika u Senjsku Dragu. Takva izvedba ceste koja je uključivala i velike nagibe nije bila u potpunosti prikladna za promet, pa se razmišljalo o njezinoj rekonstrukciji već početkom 19. stoljeća. Godine 1803. sastavljen je prijedlog gradnje posve nove ceste na istoj relaciji, no on nije zaživio zbog izbijanja Napoleonskih ratova. Dovršetak Lujzijane, koja je preuzela veliki dio transporta tereta prema primorju te samim tim i veliki pad prometa na Jozefini potaknuli su izgradnju nove ceste koja je izvedena je pod vodstvom graničarskog časnika Josipa KajetanaKnežića od 1833. do 1845. godine.

Trasa od Karlovca do Josipdola uglavnom nije doživjela velike promjene, dok je od Josipdola napravljena nova trasa preko Velike Kapele, a i na Vratniku i u Senjskoj Dragi doživjela je promjene trase. Sama cesta je bila nešto duža (115 km ), ali je po svojim prometnim obilježjima bila znatno povoljnija. Maksimalni nagib ne prekoračuje 5 do 6 %, što vrijedi i za današnje ceste.

Na ovoj cesti nalazi se jedan od najljepših kamenih mostova u Hrvatskoj, dvokatni kameni most u Tounju, a i u Josipdolu je preko Munjave sagrađen most.

Crkva svetih arkanđela Mihajla i Gavrila

Crkva svetih arkanđela Mihajla i Gavrila pravoslavna je crkva sagrađena u Gornjoj Munjavi 1843.

Marmontov most u Oštarijama

Marmontov most sagrađen je početkom 19. stoljeća (Ilirske pokrajine trajale su od 1809. do 1813.) od kamena ostataka srednjovjekovne crkve, velike trobrodne građevine koja je možda jedno kratko vrijeme bila i biskupska, u vrijeme seljenja krbavskog biskupa na Modruš, ali i od kamena prethodnog mosta na istom mjestu. Ime duguje francuskom vojskovođi AugusteuMarmontu, upravitelju Ilirskih pokrajina. Most je dug 92 metra računajući i kose silazne prilaze (sam most dug je 75,95 metara), a ima 12 lučnih otvora. Uzvodna čeona strana mosta raščlanjena je kamenim kljunovima koji ojačavaju devet stupova (nosača). Ta ojačanja različitih širina tlocrtno su u obliku trokuta s polupiramidalnim kapama koje dosežu do razine tjemena otvora. Nekada je preko mosta išao i kolski i pješački promet, a danas je most isključivo pješački. Nakon pregradnje toka Zagorske Mrežnice i stvaranja jezera Sabljaci 1959. za potrebe hidroelektrane Gojak, most uglavnom stoji na suhom, a voda je pod mostom samo kad je vode u jezeru Sabljaci previše za potrebe HE ili ako je rad HE Gojak privremeno zaustavljen.

Općina Josipdol © 2021. Sva prava pridržana.

web: LA/CIS

Skip to content