Srednjovjekovno razdoblje

Početak srednjega vijeka maglovit je i u nacionalnoj i u lokalnoj povijesti. Širi josipdolski prostor smjestio se u pograničnom području između Hrvatske i Donje Panonije te je vjerojatno bio pod upravom hrvatskog bana, koji je upravljao gorskim dijelovima Hrvatske. Uostalom, prava Gacka od josipdolskog prostora tek neznatno je udaljena, a kapelski masiv više ih spaja nego razdvaja. Ovaj prostor je i gospodarski važan već u ono doba jer je ovdje najuža planinska barijera između kontinentalne unutrašnjosti i primorja te je logično da su se ovim prostorom nastavili promet i trgovina. I naziv srednjovjekovne utvrde Tržan sugerira da se trgovalo ovim prostorima i dalje. Doduše top ime u povijesnim spisima javlja se kasnije, tek od 15. Stoljeća, ali nema sumnje da je ime starije. Prema prvim spomenima, Modruš ili Modruše ne odnose se na neko mjesto nego na područje žup(anij)e, a utvrda i kasniji grad ime će dobiti po tom prostoru.

Vjekoslav Klaić vjerovao je da je grad postojao već u vrijeme borbi između knezova Borne i Ljudevita oko 820., a vjerojatni sukob između hrvatskog kralja Petra Snačića i ugarskog kralja Kolomana također se dogodio ovdje, pod Gvozdom, koji je ime promijenio u Kapelu po crkvici pavlinskog samostana koji u toj planini postoji od 13. stoljeća.

Prvi pisani spomen župe Modruš donosi listina kralja Stjepana III. Arpadovića iz 1163., kojoj potvrđuje splitskom nadbiskupu pravo na župe Krbavu, Bužane, Plase (Plaški), Vinodol, Modruše i Novigrad. Nešto kasnije Modruš se spominje kao crkvena župa unutar novoosnovane Krbavske biskupije (1185.). No sudbina Modruša usko je vezana uz knezove Krčke kojima je kralj Bela III. 1193.  navodno darovao modruški prostor. Iako se ta darovnica smatra krivotvorinom, nesumnjivo su knezovi Krčki u tom vremenu učvrstili svoju dominaciju nad ovim područjem. Najvjerojatnije je stvarna vlast Krčkih utvrđena sredinom 13. stoljeća što je potvrđeno poveljom kralja Bele IV. 1251. Modruš će ostati u posjedu knezova Krčkih, kasnijih Frankapana sve do smrti kneza Bernardina, utemeljitelja današnjeg Ogulina (neki izvori njegovu smrt stavljaju u 1529., a neku u 1530. godinu).

U Modruškom urbaru iz 1486. na području Josipdola spominju se naselja Ivanočići i Novaki, a u selu Polje, današnje Carevo Polje, potok Munjava po kojemu će kasnije mjesto dobiti ime.

Modruške crkve i samostani

Danas U Modrušu postoje samo tri obnovljene crkve: župna crkva Presvetog Trojstva, crkva svetog Antuna pustinjaka i kapela svetog Nikole putnika, a u srednjem vijeku bilo ih je daleko više, no ne zna ime se točan broj, povjesničari se ne slažu oko njihovog položaja, a teško im je utvrditi i vrijeme nastanka. Postoje stari temelji i ostaci pojedinih crkava, a iz starih zapisa su utvrđena imena i smještaj nekih crkava. Najpoznatije je crkva svetog Marka, koja je postala katedrala, a uz nju se navode i crkve svete Marije, svetog Duha, svetog Antuna, svetog Ivana Krstitelja, svetog Stjepana, svete Katarine, svete Jelene, svetog  Mihovila, svetog Nikole, koja je sagrađena od ostataka pavlinskog samostana u Gvozdu i crkva svetog Trojstva. Veliki broj sakralnih građevina govori o važnosti srednjovjekovnog Modruša. Te crkve porušili su Osmanlije potkraj 15. stoljeća, nekoliko mjeseci prije krbavske katastrofe, a iseljavanje stanovništva, neprestana nesigurnost zbog osmanlijskih provala i orijentiranost vojnokrajiških vlasti na podizanje utvrda ne idu u prilog obnavljanju porušenih crkvenih objekata.

Franjevci u Modruš dolaze iz Senja, a dozvolu za gradnju samostana i crkve izdao je papa Grgur XI. 1378. U buli se spominje crkva svetog Franje, koja se poslije ne spominje, a kao franjevačka crkva navodi se crkva svetog Duha. Dominikanci se u Modrušu prvi put spominju 1479., no vjerojatno su došli i ranije u 15. Stoljeću. U regestima pisama generala reda 1491. Spominje se samostan svetog Antuna, iako mnogi pisci tamo vide franjevačku crkvu i samostan.

Župna crkva bila je posvećena svetom Marku, a 1460. postaja je katedralna. Prema buli pape Pija II. zvat će se svete Marije. Plan za preuređenje i proširenje te crkve je napravljen, ali se ne zna koliko se u tome uspjelo. Ubrzo će se crkva opet zvati starim imenom – sveti Marko. (Izvor)

Pavlinski samostan u Gvozdu

Samostan u Gvozdu osnovala je u 14. stoljeću obitelj knezova Krčkih, koji su bili gospodari grada Modruša i modruške župe. Točna godina osnutka nije poznata. Po nekima samostan je utemeljio Ivan V. (Anž) Frankopan prije 1364. godine, jer se te godine već spominje. Tijekom 15. stoljeća postao je najveći pavlinski samostan u Hrvatskoj u kojem je djelovalo osamdesetak redovnika glagoljaša,  koji su narodni su jezik rabili i u liturgiji i u svakodnevnom životu. Jezikoslovac Vladimir Putanec tvrdi da je naš prvi glagoljski misal tiskao 1483. pavlin fra Nikola upravo u Modrušu.

Samostan je bio bogato obdaren, pa je samostan po svojim posjedima u Modrušu, Gackoj, Lici, ali i na Krku, važio kao vrlo imućan. dio sjenokoše Sviće onolike veličine koliko su četiri kosca mogla pokositi u jedan dan.

Samostan svetog Nikole danas se nalazi u dubokoj šumi uz staru trasu Josipove ceste prema Senju. Modrušani taj prostor nazivaju Kloštar, što upućuje na postojanje samostana na tom području. Malobrojne i šumom obrasle ruševine upućuju na crkvu i dva klaustra okružena zgradama koje su vjerojatno gradili domaći majstori. Tlocrt nekadašnje crkve, po kojoj je kasnije prozvan kapelski planinski masiv, pokazuje gotička obilježja. Ovaj samostan ne odstupa od pavlinske graditeljske tradicije prema kojoj su samostani formirani oko klaustra tako da je na južnoj strani uvijek crkva, a na preostale tri, samostanske zgrade. Crkve su uvijek jednobrodne. Uz zapadno pročelje često se uzdiže zvonik, a uz svetište crkve, u istočnom traktu nalazi se sakristija, zatim kapitularna dvorana-kapela, pa prolaz do vrta. Između svetišta i sakristije smješteno je stubište kojim se pristupalo u spavaonice redovnika.

U prvoj polovici 16. st., zbog osmanlijskih napada, pavlini napuštaju samostan i odlaze u Senj. Samostan je uništen 1525. Nakon protjerivanja Osmanlija dolazi do djelomične obnove samostana 1708., koji je, jer nije imao svojih posjeda, primao od vladara potporu za uzdržavanje redovnika. Crkvu svetog Nikole i samostan obnovio je u 18. stoljeću pavlin Matevčić, a i sadašnja kapelica svetog Nikole na rekonstruiranoj trasi Josipove ceste izgrađena je 1836. od ostataka te druge kapele.

Modruš postao grad i biskupsko središte

Modruš na razglednici

Malo gradova zna točan datum svoga nastanka. Modruš je jedan od njih. Naime, papa Pio II. posebnom je bulom izdanom u Sieni 4. lipnja 1460., kojom je odobrio prijenos biskupskog sjedišta iz Krbave u Modruš, Modrušu potvrdio trajni status grada. U to vrijeme Modruš je na vrhuncu svoga razvoja i najveći grad između Zagreba i Senja. Prvi biskupi koji su stolovali u Modrušu bili su osobe europske važnosti. Knjižnica Nikole Modruškog, biskupa 1461.-1480., postala je jezgra Vatikanske knjižnice, a Antun Dalmatinac, biskup 1480.-1486.?, sudjeluje u osnivanju sveučilišta u Budimu.

Nadgrobna ploča Stjepana II. Frankopana

Nadgrobna ploča Stjepana II.

Stjepan II. Frankopan (1416.-1481.), treći je od deset sinova Nikole IV., prvog kneza Krčkog koji je uzeo prezime Frankapan (Frankopan). Već od rane mladosti bio je u diplomatskog službi kralja Žigmunda Luksemburškog. U ime regenta Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva Jánosa Hunyadija vodio je pregovore s napuljskim kraljem Alfonsom, a neko vrijeme boravio je i u Austriji gdje je bio kapetan Vojvodstva Kranjske. U nekoliko navrata bio je i hrvatsko-dalmatinski ban. Njegov sin Bernardin utemeljio je Ogulin.

Bernardin je svome ocu početkom 16. stoljeća dao izraditi nadgrobnu ploču od bijelog kamena u čijoj se detaljnoj izvedbi posebno ističu izražajno lice, bogata odjeća te simboli velikaške obitelji Frankopan – šesterokraka zvijezda i dva uspravna lava okrenuta sučelice.

Nadgrobna ploča Stjepana II. pronađena je prilikom arheoloških iskapanja katedralne crkve sv. Marije u Modrušu 1976. Godine, a trenutno je izložena u ostacima kapele svetoga Bernardina u Ogulinu.

Grb knezova Krčkih

Grb knezova Krčkih vodoravno je razdijeljen. U gornjem crvenom polju je šesterokraka zvijezda, a donje polje je srebrno, no s vremenom je donje polje postalo zlatno. Takav grb nalazi se i u zaglavnom kamenu crkve iz Oštarija, koju je knez Stjepan II. Frankopan dovršio, a od koje su ostali tek dijelovi vanjskog zida, jer su je u 16. stoljeću srušili Osmanlije. Ovaj kamen čuva se u Zavičajnom muzeju u Ogulinu.

Oštarijsko svetište Gospe od Čudesa

Nastanak stare crkve u Oštarijama posvećena  Blaženoj Djevici Mariji od Čudesa vezan je uz kneza Stjepana II. Frankopana. Ova veličanstvena trobrodna građevina, jedan od najvrjednijih primjera gotičkog graditeljstva u Hrvatskoj,  sagrađena je oko 1450. Crkveni brod (32,7 puta 20 metara) oblikovan je kao dvoranski prostor s mogućom uporabom križnih svodova. Svodovi su bili naslonjeni na obodne zidove kako bi se izbjegla gradnja kontrafora. Posebno se ističe produljeno svetište. Građevina je nastala pod utjecajem onodobne graditeljske aktivnosti na gradnji kraljevske kapele svetog Jurja u Bečkom Novom Mjestu. Gradnju kapele potaknuo je oko 1440. g. austrijski vladar Fridrik III. Habsburgovac u čijoj je službi neko vrijeme bio i Stjepan II. Frankopan. Crkva je sagrađena na mjestu manje crkve oko koje su se okupljali hodočasnici.  Papa Pio II. toj crkvi 1459. namijenio je bulu kojom joj je udijelio posebne oproste. Slijedeće godine isti je papa Modruš proglasio biskupskim središtem, a predaja govori da je u Oštarijama privremeno boravio Krbavski kaptol, dok je biskup bio u Modrušu.

Godine 1521. Osmanlije su opustošili Oštarije i tom prilikom je stradala i crkva čiji su ostaci pretvoreni u utvrdu. Nakon prestanka osmanske opasnosti, 1668. godine na mjestu svetišta stare crkve sagrađena je današnja župna crkva kojoj je kasnije dograđen i toranj, dok se ostali dio stare crkve nastavio urušavati. Popravak crkve započinje u 18.stoljeću, a preuređenjima krajem 19. st. (J.pl.Vancaš i S.Podhorski) dobila je današnji izgled dok obodni zidovi nekadašnje crkve s gotičkim portalima zatvaraju dvorište.

Službene web stranice Općine Josipdol

Općina Josipdol

Ogulinska 12 , HR-47303 Josipdol

Uredovno vrijeme:

Pon-Pet: 07.00 – 15.00 h

Dnevni odmor: 10.00 – 10.30 h

Općina Josipdol © 2021. Sva prava pridržana.

web: Lucius Agency

Skip to content