Prostor općine Josipdol smješten je u Ogulinsko-plaščansko-modruškoj udolini i čini prirodnu komunikaciju prema moru. Slaba arheološka istraženost ne pruža dovoljno podataka o najstarijem razdoblju naseljenosti, ali slućajni nalazi ukazuju da je područje bilo naseljeno od neolitika (okolica Oštarija), a iz bakrenog doba na području Čakovca Oštarijskog zamijećeno je najjužnije prisustvo lasinjske kulture. Nalazi iz kasnog brončanog doba svijedoče prisustvo prvih plemena Japoda sa kontinuitetom naseljenosti u ogulinsko-plaščanskoj udolini. Na ovim prostorima transalpski Japodi imali su dva važna i velika naseljena uporišta: Tetrapones, istočno od Josipdola (vj. Trojvrh) iako postoje mišljenja da se nalazilo na području Gornjeg Modruša te Metulum, glavni japodski grad, najvjerojatnije prostor Velike i Male Viničice. Keltska plemena koja su prema povijesnim izvorima graničila sa Kolapijanima i Japodima zastupljena su slučajnim nalazima keltskog novca (Modruš). Rimska osvajanja pod vodstvom Oktavijana (između 35-33 pr. Krista) koji se s vojskom iskrcao u Senju, te preko Vratnika spustio u prostor ogulinske zavale, najprije osvaja Terpones (Trojvrh ili Gornji Modruš), a potom i Metulum (V. i M. Viničica) čime je dovršeno pokoravanje japodskog prostora. Rimskim osvajanjem prostor ulazi u jedinstveni sklop ilirskih provincija sa upravnim i gospodarskim sustavom rimske države. Zbog lakše integracije Rimljani posvećuju pozornost izgradnji komunikacija. Premda do sada nije pronađeno izvorno nalazište s ostacima rimske ceste, možemo predpostaviti da se ista nalazila u tzv."Jantarskom putu" (povezivala Baltik s Kvarnerskim zaljevom) te da je djelomično prolazila područjem ogulinske zavale. Naseljeni Metulum imao je manicipalni status o čemu svijedoči i natpis iz Dioklecijanovog doba u blizini Viničice gdje se u kontunitetu nalazilo antičko naselje. Nakon pada rimskog carstva 476. godine i smjenjivanja vladavine Gota i Langobarda u 7. st. na ove prostore prodiru avarsko-slavenska plemena, od kojih se Slaveni trajnije naseljavaju. Povijesničari bilježe i sukobe između kneza Borne i Ljudevita Posavskog u 9. st. koji su se odvijali na širem području Modruša koristeći najraniju gradinu Modruš u obrambenom sustavu. Pogibljom Petra Svačića na planini Gvozd 1097. Hrvatska ulazi u personalnu uniju s Ugarskom, a Arpadovići uvode feudalne odnode te se teritorijalno - upravno sudske jedinice organiziraju kao "Župska" sjedišta. U takvom sustavu Modruš je bio jedno od najstarijih sjedišta župe čije granice nisu točno utvrđene. U 12. st. Modruš već postaje sjedište Krbavsko-Modruške biskupije. Od 12.st. slabljenjem kraljevske vlasti posjedi županija prelaze u ruke feudalaca, a utvrđeni gradovi postaju upravna i sudska sjedišta feudalnih vlastelinstava. Središnju ulogu do kraja 15.st. ima porodica Krčkih Frankopana sa najstarijim srednjovjekovnim naseljem Modrušom. Sjedište crkvenih župa također je uključeno u Modrušku biskupiju, a uz najprometniji pravac prema moru razvija se i trgovište u blizini biskupije. Samostani koji se grade na vlastelinskim dobrima (pavelinski u Modruškom Gvozdu i franjevački u Modrušu) postaju središta duhovnog i kulturnog života tokom dugog razdoblja. Modruš kao najveći feudalni grad sa predhrađem propada nakon turskog razaranja u 16.st. i više se ne razvija, a začeci feudalnih nastojanja da se u nizinama sagrade urbana naselja (Oštarije sa hodočasničkom crkvom) nasilno je prekinuto prodorom Turaka i stalnom opasnosti do kraja 16.st. Slabost feudalnog sustava u obrani hrvatskog teritorija koristile su turske pljačkaške čete ugrožavajući sve civilizacijske tvorevine na ovim prostorima (porušene crkve,prošteništva,feudalni grad Modruš....). Izborom Ferdinanda za kralja 1527. godine i sustavnom obranom osnivanjem ustrojstvenih jedinica Vojne Krajine područje je potpalo pod Ogulinsku pukovniju, a na strateškim mjestima organiziraju se straže i časničke postaje (Modruš,Oštarije,Josipdol), na pusta i opustošena selišta naseljavaju se stanovnici iz područja Gorskog Kotara,Kranjske, te Vlasi koji se bave stočarstvom i poljoprivredom, a organiziraju tradicijska domaćinstva po današnjim zaseocima općine Josipdol. Nove stabilnije prilike od početka 18.st. omogučile su postupni razvoj naselja sa ciljem jačanja trgovine između agrarnog zaleđa i mora. Godine 1776. gradi se glavna okosnica u smjeru sjever-jug koja povezuje Karlovac sa Senjom - tzv. Jozefinska cesta, koja je utjecala na osnutak i razvoj cestovnog trgovišta Josipdol. Prilikom gradnje majstori - mineri ostavili su na području Kapele jedan od najupečatljivijih jedinstvenih epigrafskih znakovlja u prirodnom okružju u blizini pavlinskog samostana. Zbog poboljšanja tranzitne trgovine od 1833. do 1843. g. rekonstruira se Jozefina po Knežićevom projektu , te se od Josipdola da Kapele gradi nova cesta u zapadnom odmaku. Predmetna prometnica obilježena je najznačajnijim cestovnim inventarom, a u predmetnom obuhvatu plana izvornom ukomponiranim u formu obeliksa. Jačanje prometne važnosti izgradnjom željeznice početkom 20.st. zamire cestovni promet, a jača proces eksplotacije šumskog bogatstva preradom drveta( otvaranja pilana Josipdol, Rendulići). Početkom industrijalizacije napuštaju se ruralna naselja , dolazo do raspada kućnih zadruga i stanovništvo odlazi u veće centre (Karlovac, Ogulin ,Rijeka), ili se značajnije iseljava u Ameriku što je bilo prisutno i u općini Josipdol. U Domovinskom ratu stradao je jugoistočni dio općine Josipdol što je uvijetovalo napuštanje naselja i domaćinstava čime je ugrožen značajniji dio ruralne građevne supstance. izvor: Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine,Konzervatorski odjel u Karlovcu
HRK
7.2825